Sāmi

prođoše

bez tutnje,

nekako ošamućeno,

dvije-tri, barem jedna,

ko zna,

mukle, spore, trudne,

nisam brojao.

kao da nikoga ispred ogledala,

težina da gmiže,

kozmos se kao svemirio u ćošku,

zgrčio ispod jorgana.

ta bezdan se neće mjeriti niti znati

osim samo Sāmi,

Sāmi samo,

u jednom šapatu, u žamoru, u uskliku,

dok je preskakao slapove,

hej!

osim samo Sāmi,

kad Bregava preslika zamah njegove igre,

kad smokva zatreperi živa,

između sunca, vode i vjetra,

osim samo kao Sāmi,

Sāmi kao Adnana,

kao samo kad iste njihove oči neprekidnog

svijeta

kojim su plovili Sāmi

prekinuše jezik

odbiše ne biti,

odbiše iščeznuti,

odbiše čekati,

odbiše zaboraviti

i zaboraviti se,

bliživši bliskost kao boga što se bliži.

bliživši bezvrijeme

kao vrijeme u kojem

lijepi Sāmi

samo još sidro jedno sam drži.