….

Ljudi se uvijek rode sami. Sami-samcati.

Odebljamo kao drvce. Obavijamo se kao imela.
Ničemo.
Urastamo.
Težimo.
Stežemo.

Prošlo je nekoliko godina otkako sam upoznao jednu smežuranu staricu. Primila je moju poštu. Ušao sam u njen stan i htjela je da vidim njene “slike” iz Francuke. Sve su, ustvari, bile jeftine razglednice. Nisam imao vremena. Žurio sam. Kućna vrata su mi bila otključana. Htio sam da se vratim. Nisam “našao vremena”. Htio sam njen stan. Htio sam da joj budem ljubavnik. Htio sam da me spomene u oporuci. Stan je sigurno bio “državni”… Bit ću star. Možda neću. Tijelo se već skuplja. Podočnjaci su teški. Gledam u ogledalo. Pio sam sa mladim studentom. Pogledao sam u ogledalo. Pitao sam: ko je to? Otišao sam.

Be First to Comment

Leave a Reply