.
Sitne ulice i kućice i tamo-vamo svijet.
Neko puši cigaretu, drugi tipka na telefon,
treća popunjava tabelu plata za uposlenike,
četvrti zatvara oči na plaži, dok mu valovi peru stopala.
Odnekle-donekle.
.
Jedna čuva sobu za tebe.
Jedan za tebe otvara prozor.
Sa jednom putuješ.
Sa četvoro spavaš.
Sa tri odgajaš.
.
Jedna te miriše u svijetu.
.
Za dvoje si svaki dan.
.
Za jednu si ono što se ne govori inače.
.
Za jednog si čudni svemir-prošlosti-vječnosti.
.
Ti.
.
A, otprilike osam milijardi je sad.
Stotinu i devet milijardi dosad.
.
A, koliko ih diše?
Koliko nas je ikad disalo?
.
Koliko je bilo mlado,
kao drvo koje tek uči da pušta korijenje?
Koliko slobodno,
kao voda koja moči zemlju i muti se njom?
Koliko je hvatalo granu smokve da usmjeri čamac?
Koliko je skakalo u led-ledene brzake,
daleko-što-dalje od obale
i disalo škrgama potpunog ushićenja?
Koliko je razgovaralo s nekim kao ti s njom?
.
Da li je ijedan bio kao ti?
Razdragan, smiren, nježan.
.
Na čijem će čelu, ako ikad ičijem, zasjati sunce kao na tvom?
.
Sjećanje nije jedno te isto za svakog i svagda.
Sjećanje je ponekad kao bivanje,
ne samo kognitivni proces prisjećanja,
nego čitavo tijelo usmjereno:
osjećanje.
.
Kroz disanje se prenose čitavi prostori života
i neprekinute niti bliskosti.
.
i sve što ih je prethodilo
i štogod stvaraju u bivanje.
.
Sami, Sami, Sami,
vrijeme kad stane, i čekanje
– par galaktičkih sekundi tamo-vamo –
bit će kao da vrijeme nikad nije ni bilo,
za one koje si već naučio da znaju.
.
.
2 Comments